16. 3. 2010.

Nikada zaboraviti neću


Davno je to bilo, bila sam učenica, ostadoh u porodilištu nakon prakse. Noć, kao za inat prazna porođajna sala, nigde porodilja, nema plača beba...tišina, toliko neobična da je bila glasna. Rekoše mi babice da idem, da će biti mirna noć, ali meni se nije išlo kući, sve sam se nadala da će bar jedna žena doći. Volela sam da ostajem noću u porodilištu, nekako je bilo opuštenije nego preko dana, nije bilo učenica, studenata, gužve, samo dežurna ekipa je bila tu. Svi su me znali, nekako sam bila deo inventara. A ja sam samo želela da porodilište bude puno žena! Muvala sam se po salama, briskala, ređala, pakovala komplete za porođaje, šavove, prevrtala po radijatorima rukavice koje su se sušile (tako je tad bilo), pa ih onda skupljala, talkala do besvesti, pakovala u doboše za sterilizaciju i sve vreme prizivala porodilje da dođu! Prolazili su sati i sati a porodilja niotkud. Uđoh u sestrinsku sobu, koleginice su sedele, pričale, smejale se...noć lepa, topla prozor ušir otvoren, nebo crno, zvezde rasute po njemu, blješte. Dođoh do prozora, nalaktih se, stavih glavu među dlanove i pogledah u nebo. ,,Da ne pada koja zvezda dete?" upita me babica, jedna od njih četiri. ,,Ne pada" odgovorih. ,,A da pada, koju bi želju zamislila?" sad će druga. ,,Pa ljubavnu naravno!" dodaje treća. Ćutim, gledam u nebo i tražim zvezdu padalicu. Zgledaju se babice, kad pade jedna zvezda, ja poskočih, ozarih se sva, okrenuh se ka njima sa osmehom od uva do uva i viknuh: ,, Pala je! Ipak će se noćas roditi bar jedna beba" ! Pogledaše se međusobno, počeše se smejati, onako od srca, mahnuše rukom sve do jedne i poslaše me da kuvam kafu.
Ma nije prošlo dugo, zazvoni telefon u sestrinskoj sobi, ja zakuvavam kafu, u rukama mi džezva ne mogu da se javim te se javi babica. Odmah je počela mahati rukom da privuče našu pažnju, spušta slušalicu telefona i govori: ,,Brzo, brzo poskočite porađa se žena u kolima ispred bolnice!" Ajoj majko moja, proleće meni kroz glavu, pa kako se porađa ispred bolnice, pa kako u kolima, pa tamo se ne porađa za ime sveta!!! Dok sam se ja opasuljila i shvatila šta se dešava u sobi više nije bilo žive duše. Poskakale babice svaka na svoju stranu, najbrža u letu ponela komplet za porođaj ispod ruke, trči, usput navlači sterilne rukavice, druga zove pedijatra, treća popalila svetla u porođajnoj sali, namešta sto, četvrta zove doktora, a ja...ja stojim sve sa džezvom u rukama kao obajana! Kako sam stojala u blizini otvorenog prozora, čuh neku galama napolju, ostavih džezvu, trk na prozor, kad imam šta da vidim, trči babica koliko je noge nose, već joj rukavice na rukama, viče čovek pored auta : ,,Ovamo sestro, ovamo evo glavica se vidi!!! Pomagaj za Boga miloga!" On se sklanja, babica ,,uleće" do pola trupa na zadnja vrata automobila, prođe minut, dva ili tri, ne znam tačno, i začu se plač bebe! Dok se to dešavalo druge dve babice već sleteše dole, već su sa kolicima pored auta. Ma zmajevi, ma vi to ne možete zamisliti, sabrane, organizovane, brze! Prva trči nazad sa malim plačućim zamotuljkom u rukama, druge dve pomogoše ženi da legne na kolica, voze je u porodilište, onaj čovek radostan, srećan, sve poskakuje, a ja...ja na prozoru porodilišta molim još jednu zvezdu da padne.
Nije prošlo malo, graja u porodilištu, smeh, smeje se žena, smeju se babice, plače beba, nestade ona tišina tako neprirodna za ovaj deo zgrade. ,,Šta je mala, eto ispuni ti se želja" i pita i odgovara babica kupajući ono bebče dok joj osmeh igra na licu.
Sva sam drhtala od uzbuđenja, prvi put u životu doživeh ovakvu akciju! A bilo ih je posle još puno, puno baš sličnih ovoj i svaki put mi ova noć iskoči pred oči i svaki put mi osmeh zaigra na licu.